Blago hrvatskoga podmorja

Hrvatska ima mnoge zavičajne muzeje koji odražavaju bogatu i važnu regionalnu prošlost naše izrazito raznolike države. Ipak, Zavičajni muzej Biograd na Moru ima nadregionalnu, pa čak i međunarodnu priču koja je često nepoznata općoj javnosti, ali nažalost i stručnim krugovima. Upravo u Biogradu na Moru, kraljevskom gradu Dalmacije, nalaze se blaga o kojima sanjaju daleko veći i globalno poznatiji muzeji.

Biograd je tipičan gradić sjeverne Dalmacije u kojemu se broj stanovnika utrostruči tijekom ljetne sezone. Ovdje se nalazi i jedna od najstarijih marina na Jadranu, ujedno jedna od najvećih sa svojih 800 vezova, a gosti su opčinjeni mnogim spojevima. Spaja se ovdje izrazito razvijen zadarski arhipelag s plodnim zaleđem Ravnih kotara, bogatstvo morskog podmorja i zavičajnim ponosom školjki kunjki (nazvanih po Kunu, odnosno Tkonu na Pašmanu, koji se nalazi odmah preko puta Biograda), ali i izdašnim poljoprivrednim proizvodima zaleđa kao i prošekom, za koji se valja izboriti svim silama na europskoj razini kako bi se dokazalo da je različit od talijanskog prosecca, od kojega je dokumentirano i stariji barem 50 godina.

Brod Gagliana Grossa koji je potonuo 1583.

Blago potopljenog broda

Biograd je i na povijesnoj međi, utjelovljujući snagu templarskog Vranskog priorata na obalama Vranskog jezera, ali i kraljevskog sjedišta. Biograd na Moru hrvatski je kraljevski grad koji se prvi put spominje sredinom 10. stoljeća, dok je u 11. stoljeću bio sjedište hrvatskih kraljeva i biskupa. Najveći procvat Biograd je doživio kao prijestolnica srednjovjekovnih hrvatskih vladara, a godine 1102. u njemu je okrunjen i hrvatsko-ugarski kralj Koloman. Godine 1202. Biograd je utočište bjeguncima iz Zadra (u vrijeme križarske opsade Zadra) te se naziva i Zara vecchia. Tijekom 13. i 14. stoljeća gradom upravljaju cetinski knezovi, vranski templari i bribirski knezovi Šubići. Utjecaj Kolomana donekle je umanjio važnost Biograda, ali prisustvo Šubića opravdalo je naziv pod kojim se Biograd i danas pokazuje domaćim i stranim turistima. Sve je to valjano dokumentirano u Zavičajnom muzeju u kojem smo susreli ravnatelja Draženka Samardžića.

Od 1409. do 1797. pod vlašću je Venecije. Stradao je u mletačko-turskim ratovima, a 1125. i 1646. porušen je i zapaljen. U 16. i 17. stoljeću u Biogradu je središte hrvatske narodne vojske koja je imala veliku ulogu u protuturskim ratovima. Zbog ratnih stradanja njegova važnost opada, da bi opet ojačao početkom 19. stoljeća kada za vrijeme francuske, odnosno austrijske vladavine dobiva općinu i sud. A 1920-ih stižu i prvi turisti, mahom Česi, koji borave u raznim novim hotelima. Jedan od njih, hotel Europa, nedaleko od samoga muzeja, i dalje stoji te svjedoči mnogim razgovorima i intrigama iz minulih vremena.

Među najvrednijim predmetima je i željezom
okovana škrinja / Izvor Hrvatski povijesni muzej

Sve bi to ostalo na razini jednog dobrog i kompletnog zavičajnog muzeja da 1583. nije potonuo trgovački brod nedaleko od otočića Gnalić u Pašmanskom kanalu, nekoliko milja južnije od Biograda. Ovaj nesretni (a kako ćemo vidjeti, možda i sretni) događaj osigurao je ogromnu povijesnu baštinu biogradskome muzeju. Blago neprocjenjive vrijednosti bilo je skriveno na dnu mora gotovo četiri stoljeća, a otkriveno je slučajnim nalazom murterskih ribara 1967. godine.

Oni nisu obraćali pažnju na ovo nalazište, ali moderni gusari jesu. U svojim vjekovnim potragama za potonulim blagom, određeni belgijski „istraživači“ odradili su velik posao vađenja tereta s ovoga broda koji je plovio između Venecije i Carigrada. Najzad se ispostavilo da se nije radilo o arheolozima, nego o prevarantima koji su oteli velik dio brodskoga blaga. No i ono što je ostalo svrstava se u svjetske razine.

Taj je brod zapravo isplovio zbog požara u sultanovu haremu u Carigradu. Naime, sultan Murat III. naručio je razne uporabne predmete kako bi obnovio zgarište i obratio se Veneciji. Iako su bili u trajnom ratu, venecijanski trgovci spremno su odgovorili na taj poziv i natovarili brod Gagliana Grossa raznolikim predmetima. I po današnjim mjerilima radilo se o velikom brodu – bio je dugačak gotovo 40 metara, dok mu je nosivost bila oko 750 tona. U to su vrijeme brodovi pratili sigurne prolaze, a jedan od njih bio je Pašmanski kanal. Na južnome dijelu tog morskog prolaza dogodilo se (ne)očekivano, a postoje razna tumačenja zašto je brod potonuo, među kojima su jaka oluja koja je dovela do havarije, ali i čista računica kapetana koji je shvatio da se može obogatiti naplatom od osiguranja.

Sačuvani predmeti blago su od svjetske važnosti

Kako god bilo, predmeti s potopljenog broda (ukupno preko 50.000) obuhvaćaju opremu i inventar broda (sidra, brončane topove, topovske kugle, bakreno i kositreno posuđe iz brodske kuhinje i dr.) te skupocjenu robu za trgovanje, kojoj pripadaju i stakleni luksuzni predmeti, svijećnjaci, tekstilni predmeti, keramičko kuhinjsko posuđe, oslikana majolika, gravirana keramika te brojni predmeti za svakodnevnu uporabu: naprsci, šivaće igle, pribadače, britve, naočale, škare, razne vrste praporaca, precizne vage i dr. Poseban su dio tereta činile sirovine i poluproizvodi.

Posebno je zanimljiv nalaz pokretno orijentalno kuhalo ili peć „mangal“ s urezanim kaligrafskim natpisom na turskom – tugrom – koji predstavlja potpis sultana Osmanskog Carstva koji nalazimo na službenim dokumentima, na njegovu pečatu i novcu iskovanom za njegove vladavine. Svaki sultan imao je vlastitu tugru. Mjedeni svijećnjaci od osobitog su interesa, a Biograd se diči i najvećom kolekcijom ranonovovjekovnih naočala.

Nurbanin san

Među najvrednijim predmetima je i željezom okovana škrinja koja danas nosi naziv Gnalićka škrinja. Nije bila zanimljiva pljačkašima, a nakon što su je 1967. arheolozi otvorili, javnost je bila razočarana. U njoj nije bilo zlata, dragulja ni dragog kamenja, već nekih morskom vodom i pijeskom očuvanih odjevnih predmeta. Preko 59 metara damasta bilo je namijenjeno majci sultana, Nurbanu. Rođena je kao Cecilia Venier-Baffo (ne treba smetnuti s uma da Venieri danas žive na području Kaštelira u Istri), izvanbračna kći mletačkog plemića i guvernera grčkog otoka Farosa (koji je bio i antičko ime našega Hvara). Međutim oteli su je osmanski pirati u 12. godini života i odvedena je u harem princa Selima II, sina sultanije Hurem, koja je većini Hrvata poznata iz turskih sapunica o Sulejmanu Veličanstvenom.

Nurbanu, čije ime znači „božanstvena kraljica kose što svijetli“, nije dobila svoj damast, koji je danas ponosito izložen u Biogradu, ali je zato ravnopravno vladala Osmanskim Carstvom sa svojim sinom Muratom III. do svoje smrti. Ipak, razočaranje pronalaskom svjetski vrijednih tkanina trajalo je neko vrijeme. Prema spoznajama povjesničara, Gagliana Grossa doista je prevozila drago kamenje, ali se čini da je ono davno izgubljeno. Odmah nakon brodoloma, grčki spužvar i koraljar Manoli zvan Fregata izronio je neki kovčeg koji je navodno bio krcat biserima, dijamantima i smaragdima. Povezanost s kapetanom je, dakako, „čista slučajnost“.

Podmorsko nalazište kraj Biograda čini ovaj muzej raritetom u svjetskim razmjerima. Intrigantna priča o venecijanskim trgovcima, osmanskom dvoru, sumnjivim kapetanima i grčkim školjarima, belgijskim pljačkašima i arheološkim nadama nedovoljno je prepoznata u Hrvatskoj, ali nadu daje obnova muzeja koja je u tijeku. Ovaj bi muzej trebao postati pravi povijesni dragulj hrvatskoga mora.